Biljana Nedić: Uz Lea gradim samopouzdanje, a tu je i mazni Sima

Biljana Nedić kaže da je bila veoma uzbuđena i uplašena u isto vrijeme kada je sa Leom krenula na prvi trening, ali da ju je oduševljavala sama pomisao da će imati svog psa. Ima psa, uče jedno od drugog i uživaju

Autor: Maja PREDRAGOVIĆ

Biljana Nedić, trofejna sportistkinja i svestrana mlada osoba, koja plijeni osmijehom, pozitivan stav prema životu prenosi i na ljubimce psa Lea i mačka Simu. Ljubimci se dobro slažu a kada Simi druženje dosadi to svom prijatelju otvoreno pokaže.

Leo je već tri godine dio Biljaninog života, ali je tek nedavno postao njen ljubimac. Otkrila nam je kako se to desilo.

“Leo je bio pas mog brata. Tri godine je kod nas. Ja nisam sa njim imala neki poseban odnos, brat se brinuo o njemu. Za mene, on je bio naš ljubimac kojeg ja ponekad pomazim :-). Pošto se moj brat odselio, nije imao mogućnost, ni uslove da Leo ide sa njim, mislili smo da ga udomimo. Ja sam na pomisao da Lea neće biti u našem dvorištu, počela da plačem. Tada sam odlučila da potražim pomoć i vidim da li postoji mogućnost da se trogodišnji pas dresira”, priča Biljana Nedić, trofejna košarkašica Košarkaškog kluba invalida Vrbas iz Banjaluke, i dodaje:

“Javila sam se na nekoliko adresa, ali nisam uspostavila željeni kontakt. Onda mi je kuma našla stranicu Socijalizacija pasa Banja Luka. Odgovorili su mi pozitivno, čula sam se sa trenerom Mladenom Miljušem i dogovorili smo termin na kojem je trebalo procijeniti stanje psa, njegove mogućnosti i moja očekivanja. Bila sam jako uzbuđena i uplašena u isto vrijeme. Oduševljavala me sama pomisao da ću imati svog psa. Ipak, plašila sam se koliko mogu biti dobar vlasnik. Dio straha odnio je trener prvi dan prilikom našeg susreta jer je rekao da je Leo dobar i pametan pas i da su njegove prognoze dobre.”

• 

• 

Prvi odlazak na trening nije bio obećavajući. Biljana je kupila veliki transporter, pozajmila od kuma automobil sa velikim gepekom, naoružala se Leovim igračkama, granulama… i pokušavala na sve načine da ga zabavi. Biljanin brat i njegova djevojka su doslovno unijeli psa u automobil… ali ubrzo je Leo Biljanu iznenadio.

“Nakon nekoliko časova, situacija je bila takva da otvorim boks, Leo čeka da mu stavim povodac, ide uz mene do auta, otvorim gepek, on sam ulazi, ja zatvaram gepek, pakujem svoja kolica, krećemo. U toku vožnje, Leo nasloni glavu između siceva, a ja ga povremeno gledam na retrovizoru. Eto jedno malo poređenje. Uglavnom, učimo oboje. Šetnja je najvažnija, tu učimo da ide uz moj točak i da mu je pažnja usmjerena ka meni, da što manje i smirenije reaguje na stvari oko nas: na druge pse i generalno na životinje, na djecu, ljude i slično”, kaže Biljana i nastavlja priču:

“Malo nas vremenske neprilike ometaju da više vremena provodimo skupa. Moja kolica ne smiju da kisnu, nemam rezervna a platno se teško suši. Trenutno mi nije dvorište ograđeno pa Leo provede u boksu više vremena nego što oboje to želimo, ali to ćemo riješiti. Mladen kaže da je zadovoljan kako napredujemo, meni je to najvažnije. Strpićemo se do proljeća, do tada ćemo oboje više naučiti i bolje funkcionisati u okruženjima koja za pse mogu biti nezgodna. Ja se uvijek bojim sukoba sa drugim životinjama, zato i ja gradim sebe i svoju samouvjerenost i samopouzdanje, povjerenje prema psu i ono koje on stiče prema meni. Svjesna sam da neće biti lako ni idealno, ali težimo da bude najbolje moguće.”

Leo je Biljanina velika maza, ali tu je i Simo.

“Prije Sime postojao je mačak Tošo kojeg je nažalost zgazio auto. Vidjela sam nakon toga na društvenim mrežama da djevojka udomljava mace i tako je Simo došao. Mama ga je tako nazvala. Majka mi je velika podrška u ovoj priči sa ljubimcima jer se brine o njima dok sam ja na poslu ili u drugim obavezama. Moja majka voli životinje, ali ona sebi ne bi nabavila ljubimca. Nas nikada nije sprečavala u tome i uvijek je pomagala. Tolika je ljubav majčina. Voli sve ono što njena djeca vole”, ističe Biljana Nedić.

Zanimalo nas je kako se Leo i Simo slažu.

“Leo je pun ljubavi, ispoljava je i prema Simi. Simo je nevjerovatno mazan i prede cijeli dan. Ipak, kada mu dosadi igranje sa Leom, bez upozorenja ga napadne i izgrebe. Dok su bili manji, Leo bi Siminu glavu stavio u usta i tako ga vukao po travi, uvijek sam se plašila, ali nikada ga nije povrijedio. Kada smo skupa vani, oni se smjeste oko mene i tako leže, a ja uživam. Svakako da je Leo vaspitaniji hahhahaa…mačak je tu kada je gladan i kada se treba maziti, kao i svaka maca”, kaže Biljana.

U domu Nedića zabave uz Lea i Simu ne nedostaje, nikada nije dosadno, a kao i većini ljubimaca nestašluci nisu strani.

“Uh…ima  nestašluka. Uglavnom stradaju mamina bašta, cvijeće, jer Simo ponekad spava u saksijama, Leo voli da obilježava svoj prostor svuda, pa krijemo od mame da je to uradio u cvijeću, da…cvijeće najviše strada 🙂…pa mama kaže, ‘nešto mi ne napreduje'”, priča Biljana kroz osmijeh.

Leo, Simo i Tošo, nisu jedini ljubimci koje je Biljana imala, a jednu želju kada su u pitanju životinje tek treba da ostvari.

“Od kada znam za sebe imali smo u dvorištu psa. Živjela sam na selu do 12 godine, bila sam okružena životinjama. Imali smo i konja. San mi je da imam ždrijebe koje ću odgajati. Imala sam zeca, hrčka… znala sam umaziti pile ili jagnje, tako da sam od malena uz životinje. One su divna bića”, priča Biljana Nedić za portal Mojljubimac.net i dodaje:

“Ljubimci su kao djeca, iskreni, bezgrešni, željni pažnje, ljubavi i igre… imati ljubimca znači podsjećati se svaki dan na ove vrijednosti.”

• 

Leo i Simo Biljanu podsjećaju svaki dan na te vrijednosti, ali i Biljana je iskrena i brižna. Kako kaže imala je maniju da sve životinje sa ulice donosi kući.

“To zna biti problem jer treba životinjama koje ne možete zadržati naći adekvatan smještaj. Ja sam takva da svakoj životinji pružam ruku, bez obzira na karakter, veličinu životinje, ponekad i okolnosti, to nije baš pametno, ali ponekad ne mislim o posljedicama. Na sreću nisam imala loših iskustava, ali sam vremenom i naučila da malo sačekam i ne letim odmah prema svakoj životinji”, kaže Biljana Nedić i navodi jedan primjer:

“Jedne prilike sam htjela stati na sred ceste da spasim ježa od automobila i kada sam shvatila da je noć, ulica neosvijetljena, da mi treba vremena da izvadim kolica iz auta i izađem, rizikujem da me neko udari, odustala sam… ne volim vidjeti zgažene životinje, lakše mi je i da su napuštene, bar imaju priliku da se neko pobrine o njima.”

Biljana Nedić igra košarku, pleše, slika, skače padobranom, piše blog…

Biljana Nedić je uspješna sportistkinja, višestruka je prvakinja BiH i regionalne lige sa Košarkaškim klubom invalida Vrbas, dobila je i brojna individualna priznanja i ima na šta da bude ponosna.

• 

“Najponosnija sam na ono što sam postigla sa KKI Vrbas, ipak su tu moji prvi sportski koraci krenuli, a medalje i priznanja dokazuju koliko smo kao kolektiv uložili u ovu priču. To je nekako bio putokaz i za mnoge druge aktivnosti u mom životu. Svako priznanje ima svoju priču, svoj značaj i samim tim mjesto u mom životu, na policama u srcu”, kaže naša sagovornica.

Biljana nije samo dobra u “igri pod obručima”. Ona slika, piše blog, oprobala se u glumi.

“Tu su ples i ronjenje kao aktuelne aktivnosti. Kada nešto poželim trudim se da to i ostvarim. Ovo ljeto sam skočila padobranom sa 3.000 metra visine, možda je bilo i malo više hahhahaa… trudim se ispuniti sebi te neke željice”, kaže Biljana Nedić, a nama preostaje samo da joj poželimo da ispuni sve svoje želje a njen optimizam i borba za ispunjenje, kako kaže, željica može samo svima da bude putokaz u životu.

Izvor fotografija: Biljana Nedić/Privatna arhiva

Pratite nas: Facebook  Instagram

Možda vas zanima: U banjalučkom azilu oko 150 pasa čeka novi dom