Autor: Maja PREDRAGOVIĆ
Azil za pse Nirina u Tuzli doživio je nevjerovatnu transformaciju od 2012. godine do danas, a svi u Udruženju se trude da psi imaju što bolje uslove ali i da što prije pronađu dom i svoju porodicu. Period blata, obroka od pilećih glava i vremena kada je parvovirus ubijao pse je prošlost i više od 300 njuškica u boljim uslovima dočekuje “zauvijek dom”.
“Azi za pse na ovom prostoru postojao je dugi niz godina prije nas pod vođstvom drugog Udruženja. Mi smo ga preuzeli 2012. godine i dali mu ime Nirina po prvom psu kojeg smo udomili. Pored toga Nirina znači voljena ili željena pa smo htjeli da svi psi kao naša Nirina budu voljeni i željeni. U periodu kad smo preuzeli azil bilo je zaista grozno stanje. Tad je bilo više od 800 pasa gdje smo se jedva izborili za pregled. Blato koje je prekrivalo cijeli teren nam je predstavljalo pakao. Psi se, prije našeg dolaska, nisu hranili psećom hranom nego su svaki dan na meniju bile pileće glave i noge sa oštrim kandžama i kljunom koji su psima zadavali teške unutarnje povrede i krvarenja. Nije bilo objekata za smještaj pasa i bukvalno se moralo krenuti iz minusa, a ne nule”, priča Emina Divković, predsjednica Udruženja za zaštitu životinja Nirina za portal Mojljubimac.net.
Azil Nirina nekad i sad
Kako sada prihvatilište izgleda?
EMINA DIVKOVIĆ: Mi nikad ne mirujemo i uvijek radimo na poboljšanju uslova azila. Ponosni smo šta se napravilo od golog otoka kakav je azil nekada bio. Sada svi naši psi maju kućiće i boksove sa izlaznim poljem gdje tokom dana mogu da se istrče i zabave, ambulantu, park za igrarije, redovne kvalitetne obroke, cvijeće i drveće, mali frizerski salon…I toliko toga o čemu smo nekada samo sanjali.
Imate i ambulantu, ali bez veterinara. Da li postoji mogućnost da se to promijeni?
EMINA DIVKOVIĆ : Ambulanta je u svakom slučaju potrebna za pse koji su na oporavku o kojima se mi brinemo. Jako je bitno da poslije kastracija, operacija i raznih drugih terapija pas može boraviti na mirnom mjestu gdje ga možemo fino propratiti. Velika želja nam je naravno veterinar, ali to je, ipak, krupan zalogaj i uvijek su finansije te koje koče želje i planove. Raširenih ruku bismo prigrlili tu ideju jer zaista bi bilo veliko olakšanje kada bismo imali veterinara.
Šta vam najviše nedostaje u azilu?
EMINA DIVKOVIĆ : Pored svega postignutog dvije glavne stvari nam fale – struja i voda. Još uvijek funkcionišemo bez toga. Vodu nam dostavlja redovno vatrogasna služba i zahvaljujući dvije cisterne se izborimo sa tim problemom. A bez struje je baš teško, i koristimo agregat da bismo obavili osnovne radnje, a solarne lampe da bismo osvijetliti teren…
O koliko pasa trenutno brinete?
EMINA DIVKOVIĆ: Trenutno imamo 350 pasa i ne idemo iznad tog broja jer je zaista teško sačuvati pregled i pobrinuti se za svakog.
Koliko je pasa udomljeno od osnivanja azila?
EMINA DIVKOVIĆ: Udomili smo više od 1.300 pasa.
Da li postoji procedura kod udomljavanja ili psa može da uzme ko god želi?
EMINA DIVKOVIĆ: Procedura, naravno, postoji jer ne dajemo pse u svakakve uslove ili da budu igračka za djecu. To su živa bića koja nisu tu samo dan ili dva nego niz godina. Zainteresovani nam se jave i mi obavimo informativni razgovor. Nakon pozitivnog razgovora dobiju upitnik kojeg treba ispuniti, upitnik proslijedimo udruženjima sa kojim sarađujemo zavisno iz koje je države potencijalni udomitelj. Ukoliko naši partneri procijene odgovore iz upitnika kao pozitivne dogovara se provjera doma gdje naši partneri obiđu porodicu i sagledaju situaciju na licu mjesta. Ukoliko uslovi budu dobri za tog psa, prelazi se na ugovor koji svaki udomitelj potpiše. Mi dobijemo zeleno svjetlo i pripremamo psa na put sa svim vakcinama i organizacijom transporta. Što se ljudi iz našeg kraja tiče nažalost nemamo baš veliku zainteresiranost. Uglavnom se traže rasni psi ili se nude uslovi koje mi ne želimo za pse.
Da li postoji sistemska podrška azilu?
EMINA DIVKOVIĆ: Mi imamo već nekoliko godina podršku grada. Jednu četvrtinu troškova pokriva grad, a za ostalo smo se pobrinuli putem raznih projekata i donacija ljubitelja životinja. Naš prvi projekat je virtualno udomljenje. Zahvaljujući tom projektu svaki mjesec uspijemo skupiti dovoljno novca da pokrijemo hranu za naše pse. Taj projekat funkcioniše tako što neko sebi izabere psa, imenuje ga i podržava ga iz daljine sa simboličnim iznosom. Zauzvrat prati tog psa slikama i video zapisima koji šaljemo.
Jedna od donacija je stigla i od košarkaša Jufusa Nurkića.
EMINA DIVKOVIĆ: Jusuf Jurkić je posjetio naš azil i pokrio hranu za čitav mjesec. Baš smo bili pozitivno iznenađeni. Nismo imali druge poznate ličnosti da nas podrže.
Da li je nekada rad azila bio ugrožen, odnosno životi pasa?
EMINA DIVKOVIĆ: Kad smo preuzeli azil bili smo vrlo mladi i euforični, borili smo se, ali veliki broj pasa i grozni uslovi su uzimali danak. Parvovirus je harao niz godina azilom i ubijao pse, a nas je to toliko pogađalo da smo 100 puta razmišljali da odustanemo. Pored toga nam se ova borba činila kao borba sa vjetrenjačama i podrška naših ljudi je uvijek izostajala. Teško je boriti se sa osudama i sa nerazumijevanjem. Pored toga imali smo incident da su neki ljudi ilegalno kopali oko azila u potrazi za željezom i zakačili su neke bačve sa sumnjivim sadržajem koje su iscurile i otrovale nam 25 pasa.
Briga o psima 24 časa dnevno, među volonterima i sportista
U azilu Nirina psi nikada nisu sami, uvijek je tu neko ko brine o njima. Imaju kućice, hranu, park za igranje i socijalizaciju, a svi u prihvatilištu se trude da psi imaju što bolje uslove.
“Rađeni su projekti drenaže, jer vidite da je azil prije bio u vodi, ove godine smo, također, radili i na tome da što više ozelenimo azil sadeći cvijeće, drveće… i tako doprinoseći da Nirina postane prava mala oaza”, rekao je za portal Mojljubimac.net Zdravko Čajić, golman Rukometnog kluba Sloboda, koji već tri i po godine volontira u Nirini i dodao:
“Svi se trudimo da psima bude što bolje, a posebna zahvalost za radnike koji i mimo radnog vremena dolaze u Azil, da brinu o cukama, ne zato što to neko zahtijeva od njih, nego iz ljubavi prema njima. Svako od njih ima posebnu ulogu u timu i zapravo je jedan zupčanik koji omogućava ovom timu da funkcionira. Svi su važni, od Adise naše radnice koja brine o šišanju i kupanju cuka, Ivana majstora za prelijepe slike koje krase našu grupu na Facebooku i stranicu na Instagramu. Vlade i Ante starih majstora koji su “stručni” za popravku svakog kvara koji se desi u azilu. Almira, čovjeka koji obavlja planiranje i gradnju svih novih projekata u azilu. Oni to sve obavljaju uz svoje redovne obaveze skrbi za 350 njuškica. Naravno, Emina i Andrijana su tu od početka i svakodnevno smišljaju nove ideje za unapređenje azila.”
Šta Zdravko Čajić radi u azilu, kako je postao dio Nirina tima i slatkih njuškica, priču o njegovim ljubimcima, ali i rukometu pročitajte u tekstu pod naslovom “Zdravko Čajić: Student medicine, golman i volonter u azilu Nirina“.
Azil Nirina nekad i sad
Pratite nas: Facebook Instagram
Možda vas zanima: Dr Lukač: Leptospiroza, prevencija, simptomi i liječenje