Autor: Maja PREDRAGOVIĆ

Zdravko Čajić, golman Rukometnog kluba Sloboda iz Tuzle i student medicine, ima dva, kako ih on zove “psijatelja” Šnjufka i Joleta, ali i još mnogo dragih njuškica u azilu Nirina gdje volontira tri i po godine.

Ništa nije bilo planirano, ali prilikom prve posjete azilu Nirina znao je da neće biti posljednji.

“Želio sam da pomognem lokalnoj zajednici. I u prvoj posjeti se jednostavno zaljubio u cijelu priču oko azila, pse i sav trud koji se ulaže da se spasu njuškice. I poslije prvog dolaska, sljedeći su se vezali jedan za drugim i svaki put bih jedva čekao ponovo da dođem”, počeo je Zdravko Čajić, priču za portal Mojljubimac.net.

Uzimajući u obzir i studentske i sportske obaveze vrijeme provedeno u azilu varira, iako se  trudi da jedan dan u sedmici, najčešće nedjelju jer je to jedini slobodan dan, iskoristi za rad u azilu. Kada nije sezona ili kada nije vrijeme ispitnih rokova na fakultetu, volontira češće. Poslovi u Nirini su raznovrsni.

“Primarni zadatak volontera u azilu je da šeta pse, socijalizira ih i u šetnji odradi jedan brzi veterinarski pregled, ne profesionalni naravno, ali što mi umijemo iz našeg iskustva da prepoznamo. Ponekad je potrebno neke pse okupati, to inače radi naša Adisa, ali po potrebi i mi pomognemo. Svakako tu se nađe i drugih poslova, pa ih rasporedimo prema tome ko se najbolje u kojem segmentu snalazi. Ponekad je potrebno za nekog psa napraviti posebne fotografije, jer ima interesanta, ponekad je to podjela terapije, poslići kao što su uređivanje okoliša u azilu i vođenje azilskih stranica, objavljivanje šetnji i uređivanja opisa naših njuškica na stranici… To su samo neki od zadataka koje mi ispunjavamo”, kaže golman Slobode.

Volontiranje u azilu ima mnogo lijepih strana, ali i tužnih.

“Svakako najljepši trenutak je kada vidite sliku psa kojeg smo mi svi kao grupa njegovali, pogotovu teško traumirane, koji nakon mjeseci rada nađe dom i u potpunosti bude socijaliziran, te on sa svojom novom porodicom ide u šetnje, na more, gleda televiziju, nešto što je samo nekoliko mjeseci prije bilo nezamislivo”, priča Čajić i dodaje:

“Najteže mi pada svakako ova tužna strana gdje neki psi nažalost čitav život provedu u azilu i tako okončaju, a da nisu osjetili ljepotu pravog toplog doma. To je kao da prijatelja izgubite sa kojim ste toliko vremena proveli, a niste uspjeli da ga spasite. To je stvar koja i nakon toliko vremena svaki put pogodi u srce.”

Zdravko, ali i svi mi, se nada da će ako ne svi psi, onda bar većina, pronaći dom i imati što srećniji život.

• 

• 

Šnjufko i Jole

A, Zdravko Čajić je udomio dva psa. Šnjufko je u život ovog mladog čovjeka ušao prije šest godina.

“Šnjufka sam kada je bio štene pronašao u obližnjem kvartu. Uporno je pokušavao da me prati uzbrdo, na kraju kada više nije mogao hodati, ja sam ga ponio i eto od tada je sa mnom. Jole je sasvim drugačiji slučaj, moja prijateljica Vana, koja također volontira sa mnom u azilu, ga je pronašla ranjenog u parku i mi smo krenuli u akciju da ga spasimo. Morao je dobiti posebnu njegu pa je ostao kod mene nekoliko sedmica, međutim moja porodica i sve komšije su se zaljubili u njegov karakter. Nakon duge borbe sa bolešću i neprospavanih noći, Jole je uspio da polako krene da se oporavlja. I trebalo je da se pridruži njuškama u azilu, ali nisam imao srca vraćati ga u azil i tako sam dobio i drugog psa”, kaže Čajić.

Zdravko je bio srećan što je “dobio” još jednog psa, ali Šnjufko nije bio oduševljen novim drugarom.

“Na početku se nisu dobro slagali, jer je Šnjufko navikao da bude sam i miljenik, te da jedini dobija pažnju, ali sve se radom može postići. Tako sam šetajući ih skupa, nagrađivanjem njihovog dobrog ponašanja, navikao ih jednog na drugog. Sad su kao dva brata, skupa svuda idu i cijele dane se valjaju i igraju u dvoristu kao mali lavovi”, ističe kroz osmijeh golman Slobode i nastavlja priču o svojim ljubimcima:

“Njihova slabost su definitivno loptice, i to im je najdraža aktivnost. Imaju svoju specifičnu igru, gdje jedan uzme lopticu i ganja drugog i tako se mijenjaju. Osim toga Jole je ljubitelj vode i voli povremeno uskočiti u njihov bazen, dok Šnjufko i nije bas ljubitelj vode.”

Na pitanje koliko čovjeku znači život sa ljubimcima, Zdravko odgovara:

“Vremenom sam zaključio da iako sam ja njih spasio sa ulice, zapravo su oni spas za mene. I veoma su značajan dio mog života. Nakon svakog mog dolaska sa fakulteta, iz azila ili sa treninga, oni me dočekuju kod ograde i kao da me pitaju šta sam radio, jesam li ih poželio i hodaju tako da obojica prate svaki moj korak kroz dvorište. A, također, jedna slatka stvar, a koja zapravo pokazuje njihovu privrženost jeste da svaki moj odlazak od kuće, oni laju i zavijaju kao da im je žao što ne mogu sa mnom na put i to je postala njihova rutina i u dočeku i ispraćanju mene, tako da sve komšije znaju kada negdje izlazim.”

Šnjufko je prvi Čajićev pas. Jedini ljubimac u porodici bio je bratov kanarinac, kojeg je Zdravko ni ne sjeća.

“Psa nažalost nismo imali jer se mama plašila. Nju je naime nekada pas ugrizao i ostala joj je trauma. Međutim, uz pomoć mojih ‘psijatelja’ ona je strah prevladala i sada ih i ona šeta i igra se sa njima. Njen miljenik je Jole, jer je on puno mirniji i sluša komande, dok Šnjufko više voli da skače i tvrdoglaviji je”, kaže Zdravko.

Iako Čajić slobodno vrijeme provodi u Nirini, svoje “psijatelje” ne vodi sa sobom jer pokušava dati 100 odsto pažnje psima u azilu.

“Moja dva psa su svakako razmažena i navikli su da dobiju sve, tako da se ne ljute kada povremeno odlutam sa drugim psima”, kaže Čajić.

Zdravko Čajić studira medicinu i osvaja trofeje

Zdravko Čajić nije samo golman RK Sloboda i volonter u azilu za pse Nirina, već i student četvrte godine opšte medicine. Nije lako sve postići, ali on je uspješan na svim poljima.

“Bude teško ponekad organizovati sve. I bude dosta noći bez sna da bi se sve obaveze posložile, jer i rukomet zahtijeva dosta vremena. Uz tempo od dva treninga dnevno, vrijeme odmora između treninga pokušavam koristiti za učenje”, kaže Čajić.

Čajić se u rukometnu sekciju upisao u osnovnoj školi, kada je zbog problema sa koljenima želio da se bavi sportom ne bi li “ojačao” mišiće i tako riješio problem. Na kraju se sve položilo i sportom se bavi već 12 godina.

“Dosta lijepog mi je sport donio, ali svakako najponosniji trenuci su prošlogodišnja dva trofeja Kupa BiH, kada smo u Tuzlu donijeli trofej nakon više od 20 godina posta”, kaže golman Slobode i nastavlja priču o ciljevima na sportskom terenu:

“Svako bi na pitanje o ciljevima odgovorio da bi volio da igra za veliki klub… Ali, moja želja je sasvim drugačija, iako naravno težim prema što većim sportskim uspjesima i pomjeranju granica. Želim korak po korak izgraditi se kao ličnost kroz sport, a uz sve to vjerujem da će se karijera graditi sve više i više godinama. Tako da postavljam sebi neke realne ciljeve, koje iz godine u godinu pokušavam nadograditi.”

Nismo mogli da ga ne pitamo da li je tokom volontiranja u azilu poželio da upiše veterinu?

“To je pitanje koje često čujem i svakako ne bih pogriješio i da sam nju upisao. Želja je bila da se bavim nečim altruističnim, da pravim razliku i smatram da je ovo savršen put prema tome”, rekao je Zdravko Čajić za portal Mojljubimac.net.

Izvor fotografije: Privatna arhiva

Pratite nas: Facebook  Instagram

Možda vas zanima: Aleksandra Mušić: Ljubimci su uvijek bili dio mog života