Razgovarala: Maja PREDRAGOVIĆ
Imati psa u kući je velika sreća, ti mali vragolani nam daju dodatnu pozitivnu energiju i ljubav koju čovjek teško može bez njih da doživi, rekao je Dean Knežević, nekadašnji rukometaš, a danas trener, govoreći o Hani i sreći koju je unijela u dom Kneževića.
Hani, je pas rase džek rasel terijer koja je prije šest i po godina postala član porodice Knežević.
“Hani je došla na inicijativu naših sinova, koji su psa željeli od malena. Nekoliko mjeseci nakon što smo razmišljali o novom članu porodice, prijatelj je dobio nekoliko štenadi, od koje je jedno bila naša Hani i tada počinje cijela priča sa našim malim đavolom”, počeo je priču Dean Knežević za portal Mojljubimac.net.
Prije nego što je Hani “zarobila” Deanovo srce, obožavao je ptice. Na balkonu Kneževića može se uvijek čuti pjesma štiglica.
“Ja sam cijeli život držao ptice pjevačice štiglice, konopljare, kao dijete ih hvatao… Štiglic je po meni ptica sa najljepšim izgledom i najljepšom pjesmom. Tu kombinacju boja može samo čudo prirode da definiše… Međutim, vremenom smo željeli da napravimo veći iskorak i kupimo psa što se na kraju ispostavilo kao odličan potez”, rekao je Knežević i nastavio da priča o svom ljubimcu:
“Po karakteru je veoma tvrdoglava, a dane najviše provodi spavajući i igrajući se lopticom. Kada spava a neko od ukućana je zove da ide u šetnju, reži i pokazuje zube, što znači ‘ostavite me, odmaram’. Kada je lijepo vrijeme obožava da se igra sa kamenom napolju, i to može satima da radi. Jednostavno se isključi i ganja kamen dok je pustimo.”
O Hani svi brinu, a i u šetnju ide sa svim ukućanima.
“Najviše vremena napolju provodi sa sinovima, ali takođe, supruga i ja ju izvodimo u popodnevne šetnje, a odlazak na Šehitluke i vikendicu su joj najomiljeniji. Na ta dva mjesta ona jednostavno uživa i može da radi šta želi”, dodaje Knežević.
Na pitanje koliko se život uz ljubimca mijenja, trener mlađih kategorija banjalučkog Borca odgovara:
“Život se drastično mijenja. Ljubimac se zavoli kao dijete i postane član jedne porodice dok god je živ. Ljubimci nam daju neograničenu i nesebičnu ljubav i donose radost u naše živote. Siguran sam da smo moja porodica i ja postali još bolji i zdraviji ljudi u svakom pogledu, od kako je Hani u našim životima. Ona nas je sve razmrdala, nasmijala, još više zbližila i sa njom smo uvijek okruženi pozitivnom energijom.”
Hani na prvu loptu nije najbolji domaćin gostima, ali to se brzo mijenja.
“Kada nam nepoznata osoba dođe u stan, Hani je dočeka režanjem i lajanjem, tako da našim gostima u početku bude neugodno. Ali, nakon dva minuta ona već leži u krilu i traži da je maze, da pričaju sa njom….Tako da vrlo brzo svakog uspije šarmirati da dobije ono što želi”, priča Knežević.
Nekadašnji igrač sada uči klince prve rukometne korake
Dean Knežević je u svijet rukometa zakoračio u RK Borac, počeo je u pionirskoj ekipi i prošao sve selekcije banjalučkog kluba. Devet godina je igrao u Švajcarskoj i Njemačkoj, ali je, kako kaže, njegov Borac uvijek bio na prvom mjestu.
Sada rukometu uči neke nove klince upravo u Borcu.
“Posljednjih 20-ak godina radim sa našom djecom, učim ih prve rukometne korake, te ih ispratim do naše prve ekipe. Velika je radost i satisfakcija ispratiti sve korake malih dječaka, gledati ih kako odrastaju i stasaju u odrasle ljude. Nikad ni ja, a ni moje kolege, koje rade sa djecom, nismo osjetili napor u radu, uvijek smo tu za njih kad imaju problem u školi, kući, bilo gdje….oni to nama sve vrate požrtvovanošću i angažmanom na terenu”, rekao je Knežević.
Zanimalo nas je da li su djeca posvećena sportu kao što je bila njegova generacija, ali i oni nešto stariji koji su učinili da Borac postane jedan od simbola grada.
“Nažalost djeca više nisu toliko posvećena ni sportu, kao ni prirodi i ostalim stvarima koje nas oplemenjuju”, rekao je Dean Knežević na kraju razgovora za portal Mojljubimac.net.
Možda vas zanima: Kovrdžavi bišon – neodoljivi mali bijeli pas