Autor: Maja PREDRAGOVIĆ
Ljubica Ivetić od djetinjstva voli životinje, napuštene pse je donosila kući i brinula se o njima, a sada život dijeli sa jednim Barnijem, bernskim planinskim psom.
“Barnija je najlakše opisati riječima veliki div, velikog srca i najveće razmaženosti”, rekla je Ljubica Ivetić, selektor ženske rukometne U15 reprezentacije BiH, na početku razgovora za portal Mojljubimac.net o svom ljubimcu i dodala:
“Želja za kupovinom psa je došla iznenada jedne hladne decembarske nedjelje 2017. godine. Ni slutila nisam da je Barni već došao na ovaj svijet i pored svoje majke čekao novog vlasnika. Jednostavno i neplanirano rekla sam sebi želim ljubimca. Tu svoju iznenadnu ideju napisala sam svojoj sestri Slađi koja je rekla: ‘Super, nađi psa, bar je jedan tvoj rođendanski poklon riješen bez puno razmišljanja’”.
Tada je, kako kaže Ljubica, krenula potraga za njenim idealnim ljubimcem.
“Od prvog momenta znala sam da to mora biti veliki pas, krupne građe ali umiljatog karaktera. Ovčarski psi su bili favoriti, prvenstvo jer ih ima dosta krupne građe, fine duže dlake, a vrlo su inteligentni i umiljati. Australski ovčar je bio pasmina koju sam imala priliku upoznati na odmoru u Njemačkoj. Oduševili su me inteligencijom i željom za igrom. Tražila sam po sajtovima za ljubimce prvo tu rasu, dok nisam slučajno vidjela bernskog planinskog psa. Odmah je krenula pretraga o toj pasmini. Čitala sam razne diplomske radove, članke iz časopisa… kako bih što više informacija dobila o toj rasi. Bila sam sigurna da želim jednog od njih”, kaže Ivetićeva.
Počela je potragu za muškim štenetom, slala upite odgajivačnicama u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, a onda je svog Barnija našla u mjestu kod Zrenjanina.
“Na kraju sve zahtjeve koje sam tražila rekao je da može ispoštovati odgajivač iz Srbije iz mjesta Melenci. Slike nisu bile dovoljne, pa sam odlučila da odem tokom zimskog raspusta između praznika da vidim leglo i izaberem štene. To se i desilo 5. januara 2018. godine kada sam sa sestrom Slađom posjetila rodbinu u Beogradu, te potom sa dvije sestre Slađom i Kristinom otišla upoznati svog novog ljubimca. Moram priznati da je izbor bio za mene lagan i jednostavan, iako sam ovu pasminu vidjela prvi put uživo. Jedno malo prelijepo štene od četiri nedjelje jednostavno je došlo do mene i leglo pored mojih nogu. Istina, bilo je to najkrupnije i najbuckastije štene kojem je vjerovatno bilo lijeno da se promoviše i šetka ispred nas. Sestra je bila oduševljena jednom ženkicom koja je vrlo razigrano plijenila poglede očevidaca. Ali, izbor je bio jasan, debeli mali medo sa dva mjeseca putuje u Prijedor”, sjeća se Ivetićeva prvog susreta sa Barnijem.
Ime je dobio po čokoladici “Barni” i po sličnosti imena sa njegovom rasom, a dolaskom u Prijedor počinje Ljubičina i njegova avantura.
“Barni obožava da bude u društvu ljudi, ne voli da bude sam. Živio je četiri mjeseca u kući i bio je glavni dasa, ali sam kada je imao šest mjeseci odlučila da ga premjestim iza kuće gdje je dobio veliki prostor dvorišta i kućicu. Razlog premještanja je njegova potreba za igrom, normalnim rastom i razvojem velike pasmine kojoj je kuća jednostavno postala malena. Kažu da je pasmina koja voli da jede, međutim, njega moramo moliti da pojede svoj obrok. Najviše voli da jede iz ruke. Nije proždrljivko, te dok mi jedemo za stolom, on ne mari mnogo”, priča Ivetićeva.
Ljubica Ivetić dodaje da voli da se vozi u automobilu i otkriva zašto je to tako, ali i šta Barni još voli da radi:
“Zna da tada nije sam i da najčešće odlazi na planinu Kozara na vikendicu, gdje je prostor za igru još veći i gdje mu je sve dozvoljeno. Osim toga u ljetnim danima tamo je hladnije što njemu posebno prija. Ne podnosi vrućinu, pa spas u vrelim ljetnim danima nalazimo i na kupanju na rijeci Sani, što takođe jako voli.. Voli i da ide u šetnju. Kad vidi povodac raduje se i sam glavu postavlja jer zna da ide u šetnju. Sama riječ povodac i idemo šetati kod njega budi radost i sreću koju pokazuje uzimajući loptu ili igračku u usta koju nosi do mene.”
Ipak, Barni nije blagonaklon prema svima, ljubomoran je i teritorijalan pas.
“Barni je pas koji svoju teritoriju štiti i nema prag tolarancije za druge pse u svom dvorištu. Prije svega jako je ljubomoran i ne podnosi da se meni neko približava, ni druge životinje ni ljudi. Čak mi ne dozvoljava da se kupam u rijeci, odmah me vuče prema obali. Pretpostavljam da se boji da ću se utopiti. Ženke rado prihvata u svom društvu i s njima se rado igra, dok je sa mužjacima vrlo oprezan i ljutit”, kaže Ivetićeva i dodaje da Barni ne voli kofere i torbe.
Kaže da na njih laje jer zna da onda putuje i da je neće biti neko vrijeme.
“Često prva dva – tri dana bojkotuje jelo. Ali, ponekad i on ide na put. jedno od njegovih putovanja bila je turistička posjeta u Njemačku kod sestre Slađe. Proveli smo 15 dana u obilascima pokrajine Hesen i Frankfurta na Majni. Moram priznati da je oduševljenost i naklonost stanovništva koje tamo živi prema psima mnogo veća. Ljudi se raduju kad vide psa, dozvoljena im je šetnja po skoro svim centrima. Takođe, i kultura vlasnika pasa je na puno višem nivou”, ističe Ivetićeva.
Potrebni uslovi za bernskog planinskog psa
Bernski planinski pas je velika pasmina, kojoj je potreban i adekvatan prostor, sloboda pri kretanju, ali i briga.
“Bernskog planinskog psa ne treba da nabavi vlasnik koji ne može da svom ljubimcu posveti četiri – pet sati dnevno. Njemu je najvažnije vrijeme provedeno s porodicom i veliki prostor da može da se kreće kako bi svoju anatomsku građu zadržao na zdravom nivou. Veliki sam protivnik vezivanja psa na lanac, tako da je ograđen prostor dvorišta savršen za pse. Takođe, voli malu djecu, tako da za one koji imaju djecu nije prepreka da nabave tako veliku pasminu. Veliki broj ljudi misli da je potrebno mnogo hrane za tako veliku rasu, ali nije baš tako, bar kad je Barni u pitanju. Ja bi voljela da jede više.
Bernskog planinskog psa bih preporučila svakom čovjeku koji iskreno voli životinje i želi da ima jednog dobrog velikog medu punog ljubavi prema ljudima”, ističe Ljubica Ivetić.
Ona je svom psu dosta posvećena, kaže da su možda i previše vezani jedno za drugo, ali da to razumiju oni koji imaju ljubimce.
“Neopisiva je ljubav vlasnika i psa/ljubimca i mislim da je svaka priča posebna za sebe. Još bi priče bile ljepše da im je životni vijek bar duplo duži nego što jeste. Ali, bez obzira na to, treba uživati u svakom trenutku provedenim s njim”, dodaje Ljubica.
Mnogo pažnje je davala i prethodnim ljubimcima, ali i onima koji su u njenom dvorištu pronašli privremeni dom.
“Pse obožavam od djetinjstva, kao mala, uvijek sam pronalazila napuštene pse, mješance i donosila kući. Hranila sam ih, liječila i čistila od krpelja i buha. Neki su se zadržavali kod mene, a neki su sami odlazili dalje. Nikada ih nisam vezala na lanac, to ne podržavam i ni jednog psa nisam vezala. Povodac dok traje šetnja je jedini način da budu ograničeni. Zato su bili i previše slobodni, a to je ponekad i opasno za njih. Bili su tu Reks, Bobi, Luna… i svi su bili različiti i po karakteru i po izgledu”, prisjeća se Ljubica Ivetić.
Izvor glavne fotografije: Ljubica Ivetić/Privatna arhiva
Pratite nas: Facebook Instagram
Možda vas zanima: U banjalučkom azilu oko 150 pasa čeka novi dom