Siniša Mrkobrada, nekadašnji golman FK Borac, nedavno se, nakon 20 godina, vratio u banjalučki klub

Autor: Maja PREDRAGOVIĆ

Siniša Mrkobrada, nekadašnji golman Fudbalskog kluba Borac, a sada trener golmana u banjalučkom klubu, i njegova vesela porodica odskoro su bogatiji za dva nova člana – psa Gadafija i macu Micu.

Kod Mrkobrada je i do tada bilo dosta igre i smijeha a sada je sreća uvećana i Srna, Vjera, Mara, Vukašin, Miloš, Ljupka i Siniša su dobili pojačanje.

Kako su doberman i maca stigli u ovu banjalučku porodicu, a čija je to bila želja ispričao nam je Siniša.

“Doberman se zove Gadafi, i on je još štene, star je tek četiri mjeseca a najveći krivci što je kod nas su moji sinovi Vukašin i Miloš koji su poželjeli dobermana, a i ja sam bio na njihovoj strani. Maca se zove Mica, ona je udomljena, spašena sa ulice preko jedne FB prijateljice koja ju je pronašla i ponudila na udomljavanje. Kćerkama Srni, Vjeri i Mari sam pokazao sliku malog trobojnog mačeta i one su odmah izvršile ‘presing’ da se maca mora donijeti kod nas kući. Supruga Ljupka je bila oduševljena idejom. Vjera i Mara su joj dali ime a moj prijedlog da se zove Rajka nije ‘prošao’ na glasanju”, počeo je  kroz osmijeh Siniša Mrkobrada priču za portal Mojljubimac.net.

Doberman je bio Vukašinova i Miloševa želja, a dječaci su imali jedan zahtjev kod izbora psa.

“Prije Gadafija imali smo bul terijera. Zvala se Dunja i bila je divan pas. Sinovi su htjeli  da opet nabavimo nekog psa koji neće podsjećati na Dunju. Izbor je bio sužen na dobermana i stafordskog terijera. Onda su sinovi odlučili da to bude doberman, iz razloga što ih ima mnogo manje kod nas od stafordskih terijera. A meni se posebno dopada njihova elegancija i hrtovska građa i taj neki nepokolebljiv karakter”, priča Siniša.

Često možemo čuti predrasude da psi poput dobermana, rotvajlera i staforda nisu za djecu i porodicu. Zanimalo nas je kakvo je iskustvo Mrkobrada.

“On je još štene, željan pažnje i igranja, skakanja… učimo ga šta smije a šta ne. Djeca ga jako vole, već su ga dobro razmazili što je i cilj…da imamo veliku mazu koja strašno izgleda a u suštini je porodični pas. Znam da je socijalizacija najbitniji faktor u kreiranju karaktera svakog psa i znam da postoje predrasude, ali vjerujem da je kao i sa djecom dobar odgoj ključ svega”, ističe Siniša Mrkobrada i otkriva šta ljubimci vole da rade:

“Gadafi obožava šetnje, voli i da se mazi ali nema mnogo strpljenja. Često smo u parku za pse, upoznaje nove pse i obožava hranu. Mačka voli da drijema u nekoj fotelji u najtoplijoj prostoriji  i isto tako stalno bi nešto jela.”

Između Gadafija i Mice nema svađe, iako je maca srećnija na distanci. Siniša kaže da pas za sada ne pokazuje nikakve emocije kada vidi macu, da joj pokušava prići, ali da je mačka veoma nepovjerljiva i da se najbolje osjeća kada je dalje od njega.

Da li će postati prijatelji vrijeme će pokazati, a s obzirom da su različiti karakteri nema ni ljubomore.

“Za sada neke velike ljubomore nema. Maca onako glumi damu jer se svi bore za njenu naklonost, a ona nije nešto previše raspoložena da je svi redom gnjave i maze. Pas je još mali, i očekuje pažnju svih nas, tako da mu podjednako godi da ga bilo ko od nas stavi u krilo i češka”, kaže Mrkobrada.

Ipak, imati ljubimca je više od igre, potrebno je brinuti o kuci i maci a za to su “zadužena” djeca.

“Sinovi najviše brinu o psu. Oni imaju 11 i 12 godina. Hrane ga, šetaju, nekad sami nekad sa mnom. Ali njihova je obaveza da brinu o njemu. Kćerke se brinu o maci, iako je maca često kod komšinice koja ima pet-šest mačaka, tako da se borimo za njenu pažnju. Ona grabi svaku priliku da ode kod komšinice, vjerovatno je tamo ‘bolja raja’ a i vjerujem da je komšinica hrani mnogo više.”

Dunja, Kaja, Pasha: Prije bul terijera Dunje, imali smo kane korsa Kaju, a prije nje aljaskog malamuta Pashu. Svi su bili na svoj način posebni. Kaja je dočekala starost, uginula je sa 13 godina. Bila je jako vjerna, radovala se svakom dodiru, svakoj kratkoj šetnji, svakoj lijepoj riječi… Dunja je uginula nesretnim slučajem, bila je sa nama skoro tri godine…

Siniša Mrkobrada: Najponosniji sam što me sport napravio čovjekom

Siniša Mrkobrada je dobro poznato ime u fudbalskom svijetu. Karijeru je počeo u banjalučkom Borcu, gdje je kao golman proveo 13 godina, a nakon Borca sportski put ga je vodio u Švedsku, Vijetnam, pa ponovo u BiH  – u Kozaru i Laktaše. 

Bilo je mnogo uspjeha na terenu, ali naš sagovornik ističe nešto sasvim drugo.

“Najponosniji sam na činjenicu da me je sport napravio čovjekom. Da sam uz sport uspio da se oduprem onim lošim stvarima koje adolescencija nosi sa sobom. Da sam imao snage kao dječak da zbog sporta biram društvo i drugare koji su imali iste ambicije kao ja. Meni se desilo nešto što nije tako uobičajeno, a to je da sam sa  18 godina počeo da branim za FK Borac i to je bilo ostvarenje dječačkog sna. Tad sam osjetio ponos i sreću. Sve poslije toga bila je borba za egzistenciju i afirmaciju. 

Poslije golmanske karijere Mrkobrada se posvetio trenerskoj – u svojoj golmanskoj akademiji, u FK Krupa, a ovih dana se vratio u Borac gdje će raditi kao trener golmana.

“Istina je da se vraćam u Borac  kao trener golmana i to poslije 20 godina. Nova prilika za dokazivanje, novi izazovi… Mislim da mogu pridonijeti nekim novim uspjesima kluba i da mogu pomoći mladim golmanima da iz bh. fudbala odu u neke mnogo sređenije i cjenjenije lige”, rekao je Siniša Mrkobrada za portal Mojljubimac.net.

Zanimalo nas je koliko su djeca danas posvećena sportu i kako je bilo kada je on odrastao.

“I danas postoje dječaci koji ujutro ustaju iz kreveta  i uveče liježu u krevet i maštaju o tome da postanu veliki igrači. Međutim, jako je malo onih koji se maksimalno posvete tom cilju. Kojima nije teško da osim treninga u klubu svakodnevno rade na sebi mnogo više od onoga što trening u klubu sam po sebi nosi. Školska igrališta su nam prazna i to je najbolji pokazatelj da su moderne tehnologije okupirale dječiju pažnju. A ta igrališta su najvažnija baza, filter i arene za mlade sportiste.

Nekad pomislim da je u okolnostima u kojima današnja djeca rastu mnogo teže biti posvećen sportu. Ja sam odrastao u vremenu kad je struja dolazila jednom u 40 dana i to na četiri sata. Fudbal nam je bio jedina radost, i jedino na tom fudbalskom ili školskom terenu smo mogli da se izborimo za komadić nekog poštovanja i komadić vlastite afirmacije. Ali svi u raji su igrali fudbal i basket, baš svi….e to je najveća razlika”, ističe Mrkobrada i otkriva koje su iz njegovog ugla najvažnije osobine koje golman treba da posjeduje:

“Trendovi se stalno mijenjaju, danas je visina postala jako bitna na vrhunskom nivou. Brzina je uvijek jako poželjna. Međutim, ja uvijek prvo uočim karakterne osobine koje ne samo u ovom nego u bilo kojem drugom poslu odvajaju prosječne od vrhunskih. Istrajnost, posvećenost, psihička stabilnost, sposobnost nošenja sa stresom, liderstvo….sve su to osobine koje brzo uočite i za koje se ispostavi da su mnogo bitnije od toga da li je neki dječak narastao dva metra ili nije… Karakter je sve!”

Izvor fotografija: Privatna arhiva/Siniša Mrkobrada

Pratite nas: Facebook  Instagram

Možda vas zanima: Bjanka Alajbegović: Džia je maleno, ali jarko, sunce mog života