Da psi iz Nirine pronađu dom pomažu i fotografije Ivana Mandića, što mu, kako kaže, fotografisanje čini još ljepšim
Autor: Maja PREDRAGOVIĆ
Ivan Mandić se fotografijom počeo baviti slikajući pse 
Fotografije životinja su posebne, a neke koje možete vidjeti na društvenim mrežama nastale su kroz objektiv fotografa Ivana Mandića.
Za ulazak u svijet fotografije mladića iz Tuzle upravo su zaslužni psi i to oni iz azila Nirina čije slike možete vidjeti u nastavku teksta.
“Fotografijom se aktivno bavim tri godine, a sve je počelo od fotografisanja pasa telefonom”, rekao je Mandić za portal Mojljubimac.net i dodao:
”Pse u Nirini sam počeo da slikam prije četiri – pet godina. Tada sam slikao telefonom i slike su bile veoma dobre, a kada sam kao rođendanski poklon dobio profesionalni aparat sve je postalo drugačije, bolje… Napredovao sam.”
Nije lako napraviti dobru fotografiju, posebno ako su psi taj dan odlučili nije vrijeme za fotografisanje.
“Sve zavisi od suradnje sa psom. Ako je pas strašljiv, dosta je teško napraviti dobre fotografije dok je kod hiperaktivnih pasa dosta lakše i brže. Potrebno je 30 do 40 minuta na raznim lokacijama da se napravi 50-ak slika od kojih se odabere 15 – 20 za objavu. Nekad ne mogu sam slikati pa mi neko mora pomoći od kolega volontera, a ponekad i moja mlađa braća budu asistenti. Slike treba da budu jasno vidljive i da opisuju psa kakav jeste, ponekad za dobru fotografiju moram leći na mokru zemlju i u nepokošenu travu da bi slike bile top”, priča Ivan Mandić.
Kaže da je većinu stvari oko fotografisanja pasa naučio sam, isprobao je razne tehnike i zadovoljan je koliko je napredovao, a jedna stvar ga posebno usrećuje.
“Moje fotografije dosta pomažu za udomljenje pasa u Nirini i to je nešto što fotografisanje čini još ljepšim”, istakao je Ivan Mandić, koji osim što uživa u društvu pasa iz Nirine, život dijeli sa kavkaskim ovčarom Donom, stafordom Tedijem i mačkom Mikijem.
Psi iz Nirine kroz objektiv Ivana Mandića
FOTO: Ivan Mandić
Nirina
Kako psi žive u azilu Nirina u Tuzli, ko o njima brine, kako je azil nekada izgledao, a kako danas možete pročitati i vidjeti u tekstu pod nazivom “Nirina, sigurno mjesto za napuštene pse: Blato i pileće glave su prošlost“.
“Azil za pse na ovom prostoru postojao je dugi niz godina prije nas pod vođstvom drugog Udruženja. Mi smo ga preuzeli 2012. godine i dali mu ime Nirina po prvom psu kojeg smo udomili. Pored toga Nirina znači voljena ili željena pa smo htjeli da svi psi kao naša Nirina budu voljeni i željeni. U periodu kad smo preuzeli azil bilo je zaista grozno stanje. Tad je bilo više od 800 pasa gdje smo se jedva izborili za pregled. Blato koje je prekrivalo cijeli teren nam je predstavljalo pakao.
Psi se, prije našeg dolaska, nisu hranili psećom hranom nego su svaki dan na meniju bile pileće glave i noge sa oštrim kandžama i kljunom koji su psima zadavali teške unutarnje povrede i krvarenja. Nije bilo objekata za smještaj pasa i bukvalno se moralo krenuti iz minusa, a ne nule”, rekla je Emina Divković, predsjednica Udruženja za zaštitu životinja Nirina između ostalog u intervjuu za portal Mojljubimac.net.
Svi u azilu Nirina se trude da njuškice pronađu “dom zauvijek”, a fotografije Ivana Mandića doprinose da mali i veliki psi pronađu svoju porodicu. To nije uvijek lako i to najbolje znaju u Nirini, kao i u drugim azilima širom svijeta, ali Tuzlaci se trude da psi iz Nirine imaju najbolji mogući život i da im ništa ne nedostaje.
Pratite nas: Facebook Instagram
Možda vas zanima: U banjalučkom azilu oko 150 pasa čeka novi dom