Kada uđete na vrata od stana, a vaš mali drugar već čeka pred vratima sa toliko ljubavi i dragosti, osjećaj se ne može opisati i u tom trenutku nestaju sve brige, kaže Đapa
Autor: Maja PREDRAGOVIĆ
Odbojkašica Tamara Đapa od malena voli životinje. Ljubav i predanost prema divnim bićima naslijedila je od porodice, a ističe da nema brige koja ne može da nestane kada je pred vratima sačeka mali drugar.
Sreću joj donose Bole i Leo, a ranije je to bio pas Džeri – Tamarin prvi ljubimac.
“Džeri je bio mješanac labradora i belgijskog ovčara. Sjećam se da je bio jako nemiran i mnogo je lajao, što je izluđivalo naše ukućane, ali sestri i meni to uopšte nije smetalo. J Bio je jako veseo pas i volio je da se igra. Poslije nekog vremena smo Džerija odveli na selo, gdje je proveo dosta godina dok nije uginuo. Definitivno veliku ulogu u tome da volimo pse, a i generalno sve životinje, je imala naša porodica. Deda je imao koze u ono vrijeme, te smo sestra i ja provodile puno vremena sa njim čuvajući i brinući se o kozama. Tako da je ta ljubav i predanost prema životinjama usađena još od malena i jako smo zahvalne na tome”, rekla je odbojkašica Banjaluka voleja Tamara Đapa za portal Mojljubimac.net.
Tamara sada živi sa zekom Boletom, ali njen ljubimac je i pas Leo.
“Leo je pravi poslušni pas, osim kada je u pitanju kupanje. To je definitivno nešto što nikako ne voli i čim se spomene riječ ‘kupanje’, Leo se sakrije i ne izlazi. On je petogodišnji mješanac. Kako godine prolaze postaje sve veća maza i spavalica. Razumije sve što mu se kaže i brzo shvata stvari. Kad izađemo u šetnju glumi pravog frajera i pravi se da nikog ne poznaje na ulici . J On trenutno bude kući u Šipovu sa mamom i bakom, dok zeko živi sa mnom u Banjaluci. Bole je ovnoliki sivi zeko (to su zečevi sa spuštenim velikim ušima). On je skoro napunio tri godine. Velika je maza i pitome je naravi. Jako je čista životinja i uopšte ne smrdi kao što mnogi misle. Po cijeli dan se čisti i umiva i apsolutno nema nikakv miris. Jako su čiste životinje i neodoljive. Bole je teritorijalan, kao i sve ostale životinje, ne voli puno da se dira njegov prostor i njegove igračke. Kad odluči da želi da se mazi to zna da traje najmanje sat vremena. Luuuuud je za bananom, a kada osjeti miris banane ostavlja sve i brzinom svjetlost se stvori, jer naprosto se popne na glavu dok je ne dobije”, nastavlja priču Đapa.
S obzirom da Leo ne živi sa Tamarom i Boletom, kada god obaveze dozvole idu u Šipovo. Priznaje da je bila skeptična da će Leo i Bole postati pravi drugari.
“Kad god imam vremena i prilike Boleta vodim sa sobom kući baš iz razloga da bi mogao da se druži sa Leom. Na početku je bilo nesigurnosti i kod jednog i drugog, dok se nisu malo bolje upoznali. Leo je odlično osjetio da je Bole plašljiv i polako mu se približavao, čak nije ni lajao iako mu je Bole bio nepoznanica, ali malo po malo su se navikli. Sad kad su već malo stariji uglavnom hodaju jedan za drugim i spavaju jedan pored drugog. Tako da su se super uklopili energetski, iako sam ja u početku bila skeptična kako će prihvatiti jedan drugoga i da neće moći da se druže, ali definitivno su me demantovali i dokazali da su pravi mali prijatelji”, s ponosom Tamara priča o svojim ljubimcima.
Dodaje da je uvijek zanimljivo sa životinjama, da bi nam mogla ispričati mnogo zanimljivih priča, a odlučila je da sa nama podijeli jedno iskustvo.
“Zanimljivostima sa životinjama kod mene nikad kraja, svega i svačega je bilo. Prije nekoliko godina sam otišla na svadbu u Srbiju kod rođaka, i dan prije svadbe sam imala ‘malu’ nezgodu sa rođakovim psom. Ukratko, igrali smo se i u svoj toj igri pas je uspio da me zakači zubima ispod usne (pri tom je to mali pas), kako se to desilo ni sama ne znam, ali sam završila na šivanju i sa nekih 10 konaca. Definitvno sam pored mlade bila najprimjećenija od strane svih gostiju jer mi se plavi konci koji su stršili nisu slagali sa haljinom koju sam taj dan nosila (haha), a pri tom mi se i usna deformisala od anestezije i šivanja. Tako da je svakako bilo smijeha i šala na moj račun tokom cijele svadbe od najbližih, i ta mala nezgoda me uopste nije spriječila da se super provedem. Ali, definitivno sam ponosna na sebe jer uprkos tome što mi je ostao mali ožiljak nisam promijenila svoj stav i ljubav prema psima.”
Za sportiste nije lako da se brinu o nekome 24 sata. Tu su treninzi, utakmice, putovanja, ali Tamara Đapa ima pravu podršku tako da Boletu ne nedostaje pažnje.
“Sad imam dosta vremena da se posvetim Boletu i skoro smo po cijeli dan zajedno. Jedino kad nismo skupa je predveče kad imam trening, nekoliko sati me nema i onda sam opet tu. Svakako dosta mi pomaže momak sa kojim živim i sestre koje žive u Banjaluci. Vikend je rezervisan za utakmice i kad idemo na gostovanje tada me nema cijeli dan, ali svakako uvijek imam nekog da priskoči u pomoć oko Boleta. Tako da se za sada super mogu organizovati i nemam nikakvih problema”, kaže odbojkašica.
Na pitanje koje dobre stvari ljubimci donose ljudima Tamara Đapa je odgovorila:
“Definitivno je to neizmjerna ljubav koju pružaju. Kada uđete na vrata od stana, a vaš mali drugar već čeka pred vratima sa toliko ljubavi i dragosti, osjećaj se ne može opisati i u tom trenutku nestaju sve brige. Koliko ljubimci mogu da osjete naše raspoloženje mogu da shvate samo oni koji imaju ljubimca. Svakako još jedna posebna stvar koja je karakteristična za ljubimce je odanost, a to je nešto što su ljudi u posljednje vrijeme zaboravili i zanemarili, te bi mogli svi malo da se ugledamo na naše male prijatelje, jer se i od njih može naučiti po nešto.”
Odbojka velika ljubav
Osim što je porodica zaslužna za ljubav prema životinjama, Tamara Đapa može da im se zahvali i zato što su joj mama i ujak prenijeli ljubav prema odbojci. Kaže da nije bilo dileme kojim će se sportom baviti.
“Odbojka je moja velika ljubav i strast što se može i sada primijetiti jer se odbojkom bavim punih 20 godina. Cijela porodica je odbojkaška porodica, te nije bilo dileme kojim sportom ćemo se baviti sestra i ja. Čim smo prohodale mama i ujak su se pobrinuli da imamo stalno loptu u rukama, pa evo i dan danas lopta se nikako ne ispušta. Svoje prve korake sam počela u OK Pliva Šipovo i tu sam igrala do kraja srednje škole. Pošto sam upisivala fakultet prešla sam da igram u UOK Banjaluka volej i ovdje sam punih 10 godina”, kaže Tamara Đapa i o ambicijama Banjaluka voleja za ovu sezonu dodaje:
“Ambicije su nam visoke. Bliži se kraj prvenstva i svakako želimo da dođemo do titule prvaka BiH. Iako cjelokupna situacija nije sjajna, sa milion nekih problema, trudimo se da izvučemo maksimum iz sebe i da pokušamo da napravimo istorijski uspjeh kluba. Ako bismo uspjeli u tome to bi svakako bila kruna moje karijere.”
Možda vas zanima: Božana Bijelić: Dolaskom Tare počela je magija