Njemački ovčar je jedna od najrasprostranjenijih pasmina. Prešao je put od pastirskog psa do kućnog ljubimca i mnogi koji su imali zadovoljstvo da bude član njihove porodice ističu da je dobar čuvar ali i velika maza.
Istorijat – pasmina nastala u 19. vijeku
Kao što i naziv govori ovaj pas potiče iz Njemačke. Postoje različiti podaci o porijeklu, odnosno kada su se pojavili psi koji su ličili na današnjeg njemačkog ovčara, ali njemački ovčar je kao pasmina nastao krajem 19. vijeka zahvaljujući Maksu fon Štefanicu (Max von Stephanitz), tada mladom konjičkom oficiru koji bio oduševljen kada je u dolini rijeke Rajne vidio pastira kako sa dva psa čuva stado ovaca. Poslušnost i fokusiranost u radu pasa bili su znak za Fon Štefanica da počne da radi na standardizaciji njemačkog ovčara.
Na izložbi pasa 1899. godine, oduševio ga je trogodišnji pas Hektor Linksrhein. Preuzeo ga je, nazvao ga Horand von Grafrath i započeo uzgoj pasmine koja je za cilj imala da stvori psa sa spremnog za velika dostignuća. Utvrđeni su standardi koji se odnose na izgled, ali i na osobine psa, i oni su se, uz manje promjene, zadržali do danas.
Popularnost mu je porasla nakon što se pokazao kao koristan pas u ratu ali i nakon filmskih uloga pa su mnogi poželjeli u svojoj blizini ljepotana kojeg je Fon Štefanic vidio isključivo kao radnog psa.
Osim što je radni pas, hrabri njemački ovčar je pas koji je privžen porodici i lako možete da ga razmazite.
Izuzetno su inteligentni, laki za obuku, ali preporuka je da prođe socijalizaciju i dresuru kako biste imali psa za ponos i psa koji će biti prijatelj drugim psima i ljudima.
Životni vijek njemačkog ovčara je između 9 i 13 godina.
Izgled
Njemački ovčar je srednje veliki pas.
Visina grebena mužjaka iznosi od 60 do 65 centimetara, a ženki od 55 do 60. Dužina trupa prelazi visinu grebena za 10-15 %. Leđa su čvrsta, snažna i mišićava.
Glava je klinasta, u skladu sa tijelom, a zavšava ravnim mostom nosa i obavezno crnom njuškom.
Zubalo mora da bude zdravo, snažno i potpuno ( 42 zuba po zubnoj formuli). Njemački ovčar ima makazasto zubalo. Sjekutići moraju makazasto da se dodiruju, pri čemu sjekutići donje vilice (vrhom prednje strane) dodiruju sjekutiće gornje vilice (unutrašnje strane).
Oči su srednje veličine, bademastog oblika, malo koso postavljene.
Boja očiju treba da bude što tamnija.
Uši su uspravne, srednje veličine, paralelne, nisu uvrnute na unutra, vrhovi su špicasti, a školjke su naprijed okrenute. Klempave uši nisu dozvoljene.
Dlaka je oštra sa razvijenom podlakom. Pokrovna dlaka treba da bude što gušća, prava i dobro polegla uz tijelo.
Kod dugodlakih njemačkih ovčara, duga, meka naddlaka, ne leži čvrsto, stvara nakupine dlake na ušima, nogama i repu. Krasi ga karakteristična griva na vratu.
Boje kratkodlakog i dugodlakog krzna su crna sa smeđim, žutim ili svijetlo sivim šarama, samo crna ili siva ili siva sa smeđim šarama.
Zanimljivosti
Njemački ovčar je zbog imena nakon Drugog svjetskog rata imao negativan odjek u javnosti, pa su u Engleskoj pasminu nazvali “alzaški ovčar”. To ime su koristili do 1977.
U SAD je njemački ovčar bio drugi na listi najbrojnijih pasmina.
Dugo vremena uzgojni standard FCI-a, su dozvoljali samo pse s kratkom, čvrstom dlakom, a od 2008. prihvaćen je i dugodlaki tip njemačkog ovčara.
Izvor glavne slike: AnjaGh/Pixabay